A meni je baš bolji prvi odgovor. Možda zato što mi je celog života bilo nekako bliže razmišljanje prirodnjaka nego razmišljanje književnika (moj vrlo subjektivan pristup).
Ako bismo razmišljali na način kao nastavnica – svaka uzbrdica je istovremeno i nizbrdica (kao i obratno), zavisno od smera posmatranja.
Prema tome, broj im je uvek jednak, tu nema greške.
Ako bismo rezonovali da je u životu broj uspona jednak broju padova (što bi bilo blisko ovom drugom tumačenju), onda bismo zaključili da niko od nas u životu nije, po svojim (ne)uspesima, odmakao dalje od situacije kakva je bila u trenutku rođenja.
How yes no...
desideri je napisao:- Mnogo je mačku goveđa glava.
E ova izreka me baš bacila u rebus kad sam je, nedavno, prvi put pročitao.
Prvo sam ovo „mačku“ pročitao kao „mȁčku“ umesto kao „máčku“ (razlika u akcentu), tj. kontao sam da je u pitanju akuzativ imenice „mačka“ umesto dativ imenice „mačak“... I, naravno, takva rečenica mi je bila besmislena.
Posle kad sam skapirao da je u pitanju mačak, opet nisam nikako goveđu glavu povezivao s nečim što predstavlja njegovu hranu, već sam to povezivao s goveđom glavom na mačjem telu i šta sve ne...
pentagram142857 je napisao:Imam i ja jedan paradoks koji je na slicnu foru: sto je vise samoubica, to je manje samoubica.
Zapravo, kad malo bolje pogledamo – samoubice i ne postoje, zar ne?
Jer, sve dok postoje – nisu samoubice. Onog trenutka kad postanu samoubice, tad su prestali da postoje.
A davno, kad sam klinac bio, čujem ja
Vajtinu pesmu u kojoj kaže, „
Ni pas s maslom pojeo me ne bi“. I ja tad, šta sam znao sa svojih tada 11 godina, nikad ranije nisam čuo za sličnu izreku, pa sam se zapitao – otkad to psi jedu ljude?
A onda sam „zaključio“ – pa, možda je taj „pas s maslom“ neka retka vrsta psa, kojeg ljudi treba da se klone kako ne bi završili u njegovom želucu.