Prilično interesantno pitanje, mada mislim da bi na njega najstručniji odgovor mogli dati pedagozi, oni koji kreiraju nastavni plan i program, a i sami autori zadataka.
Moje neko laičko viđenje je to, da je cilj da se školarcima i studentima rešavanje zadataka učini što zanimljivijim i da im se na taj način, koliko god je to moguće, stvori afinitet prema matematici. Naravno da zadaci pri čijem bi se rešavanju, umesto do tih skraćivanja, dolazilo do glomaznih „kobasica“ i čudovišnih izraza, ne bi doprineli tom cilju, već bi, naprotiv, kod onih koji takve zadatke rešavaju stvorilo veliku odbojnost ka matematici.
A i ne bih se složio da takvi „naštimovani“ zadaci ne koriste mnogo. Onaj ko na takvim zadacima stekne rutinu, bez velikih problema će isto tako rešavati i zadatke iz „realnosti“, da tako kažem, s jedinom razlikom što će verovatno dobiti malo komplikovanija rešenja od onih na koja je na časovima matematike navikao.

A i nisu baš uvek zadaci naštimovani. Ima profesora (na fakultetima pogotovo) koji baš daju zadatke čija rešenja umeju da budu tako glomazna da pomisliš da si negde omašio u računu, ali nisi, nego su, jednostavno, rešenja takva kakva su...

U svakom slučaju, interesantna tema, nadam se da ćemo čuti još mišljenja...