Diferencijal bi bilo vrlo teško objasniti u jednoj ili dve rečenice i zbog toga sledi malo duži odgovor.

Na početku odmah da se ogradim, da ovo što ću napisati predstavlja tumačenje diferencijala kakvo potiče od Lajbnica i koje se danas smatra zastarelim, ali je najlakše za razumevanje.
Pojam diferencijala je bilo neophodno uvesti da bi se mogao definisati izvod funkcije. Izvod predstavlja meru nagiba funkcije u nekoj tački. Kada je funkcija linearna (tj. prava linija), nagib joj je u svim tačkama isti i određuje se tako što izaberemo dve proizvoljne tačke, uočimo razliku njhovih [inlmath]x[/inlmath]-koordinata ([inlmath]\Delta x[/inlmath]) i razliku njihovih [inlmath]y[/inlmath]-koordinata ([inlmath]\Delta y[/inlmath]) i njihov količnik, [inlmath]\frac{\Delta y}{\Delta x}[/inlmath], pružiće nam informaciju o nagibu te funkcije i on će predstavljati njen prvi izvod (koji je u svim njenim tačkama jednak).
Međutim, kada imamo neku nelinearnu diferencijabilnu funkciju, kao na slici, kako onda odrediti izvod u nekoj posmatranoj tački [inlmath]M[/inlmath]?

- izvod.png (1.74 KiB) Pogledano 3042 puta
Da bismo odredili izvod u tački [inlmath]M[/inlmath], moramo funkciju aproksimirati linearnom funkcijom u nekoj okolini tačke [inlmath]M\left(x,y\right)[/inlmath], u kojoj tražimo izvod. Što je ta okolina manja, aproksimacija linearnom funkcijom će biti tačnija. U toj okolini izaberemo neku tačku [inlmath]M'[/inlmath] s koordinatama [inlmath]\left(x+\Delta x,\:y+\Delta y\right)[/inlmath]. Dakle, što je tačka [inlmath]M'[/inlmath] bliža posmatranoj tački [inlmath]M[/inlmath], tj. što su [inlmath]\Delta x[/inlmath] i [inlmath]\Delta y[/inlmath] manji, to će količnik [inlmath]\frac{\Delta y}{\Delta x}[/inlmath] manje odstupati od izvoda te funkcije u tački [inlmath]M[/inlmath] (treba primetiti da [inlmath]\Delta y[/inlmath] zavisi od [inlmath]\Delta x[/inlmath], tj. kako smanjujemo [inlmath]\Delta x[/inlmath], tako se automatski smanjuje i [inlmath]\Delta y[/inlmath]). Geometrijski gledano, sa smanjivanjem [inlmath]\Delta x[/inlmath], tetiva [inlmath]MM'[/inlmath] (na slici obeležena plavom bojom) sve će se više poklapati s tangentom na funkciju u tački [inlmath]M[/inlmath], a i sa samom funkcijom na segmentu [inlmath]MM'[/inlmath].
Naravno da [inlmath]\Delta x[/inlmath] ne treba smanjiti na samu nulu, jer bismo tada pri određivanju količnika [inlmath]\frac{\Delta y}{\Delta x}[/inlmath] imali deljenje nule nulom, što predstavlja neodređenu vrednost, a geometrijski gledano, tačka [inlmath]M'[/inlmath] bi se tada poklopila s tačkom [inlmath]M[/inlmath], pa ne bismo mogli govoriti o tangenti koja je određena tačkama [inlmath]M[/inlmath] i [inlmath]M'[/inlmath] – nagib takve tangente bi takođe bio neodređen, budući da bismo, zapravo, tada imali samo jednu tačku te tangente.
Upravo zbog prethodno navedenog, cilj nam je da [inlmath]\Delta x[/inlmath] smanjimo što više, a da ne postane nula. Znači, smanjimo na beskonačno malu vrednost, ali različitu od nule. E, ta beskonačno mala vrednost se zove diferencijal. Znači, kada pustimo da [inlmath]\Delta x[/inlmath] teži ka diferencijalu [inlmath]\mathrm dx[/inlmath], tada će količnik [inlmath]\frac{\Delta y}{\Delta x}[/inlmath] težiti količniku [inlmath]\frac{\mathrm dy}{\mathrm dx}[/inlmath], koji, po definiciji, predstavlja izvod funkcije:
[dispmath]y'\;\overset{\mbox{def}}{=\!=}\;\lim_{\Delta x\to 0}\frac{\Delta y}{\Delta x}=\frac{\mathrm dy}{\mathrm dx}[/dispmath]
Geometrijski gledano, to bi značilo da se tačka [inlmath]M'[/inlmath] beskonačno približila tački [inlmath]M[/inlmath], ali se ipak s njom nije poklopila. Čim su to još uvek dve različite tačke, kroz njih je moguće provući jednu pravu koja je njima određena i ta prava će biti tangenta na funkciju u tački [inlmath]M[/inlmath], budući da funkcija na segmentu [inlmath]MM'[/inlmath], zbog toga što je taj segment beskonačno mali, može da se posmatra kao linearna funkcija (naravno, pod uslovom da je funkcija u toj tački diferencijabilna, kao što smo i pretpostavili da jeste).
Sledi objašnjenje i uloge diferencijala u integralnom računu.
Znamo da integral neke funkcije predstavlja površinu ispod te krive, tj. površinu između krive i [inlmath]x[/inlmath]-ose. Takođe, znamo da unutar svakog integrala mora figurisati i diferencijal [inlmath]\mathrm dx[/inlmath]. Ali, zašto je to tako i kako smo do toga došli?
Posmatramo neku proizvoljnu funkciju kao na slici:

- integral.png (1.74 KiB) Pogledano 3042 puta
Bez upotrebe integrala, površinu bismo, aproksimativno, mogli izračunati tako što bismo za razne vrednosti nezavisne promenljive [inlmath]x[/inlmath], odvojene intervalima [inlmath]\Delta x[/inlmath], računali vrednosti funkcije i, zatim, površinu ispod funkcije bismo, u aproksimaciji, posmatrali kao zbir površina pravougaonika (žuto obeleženih na slici), čije visine predstavljaju vrednost funkcije u toj tački, a širine su im svima jednake i iznose [inlmath]\Delta x[/inlmath]. Odstupanje, tj. razlika stvarne površine i one površine koju na ovaj način odredimo, jednako je zbiru površina trouglova, na slici obeleženih plavom bojom. Ovako izračunata površina može se napisati u obliku sume:
[dispmath]P=\sum_{k=1}^nP_k=\sum_{k=1}^ny_k\cdot\Delta x[/dispmath]
Jasno je da će površine plavih trouglova, a samim tim i odstupanje, biti utoliko manje, ukoliko je manji interval [inlmath]\Delta x[/inlmath]. Međutim, kao i u prethodnom slučaju, [inlmath]\Delta x[/inlmath] ne smemo smanjiti na nulu, jer bismo tada imali beskonačno mnogo pravougaonika čija je površna nula (jer im je širina nula), pa bi to predstavljalo množenje beskonačnosti i nule, što je takođe neodređena vrednost. Umesto toga, pustimo da [inlmath]\Delta x[/inlmath] teži ka nekoj beskonačno maloj vrednosti ali koja nije nula, a to je diferencijal [inlmath]\mathrm dx[/inlmath]. Kada [inlmath]\Delta x\to\mathrm dx[/inlmath], tada vrednosti [inlmath]y_k[/inlmath] postaju kontinualne i pišemo ih kao [inlmath]y[/inlmath], a suma prelazi u integral:
[dispmath]P=\int y\:\mathrm dx[/dispmath]
Znači, integral možemo posmatrati kao beskonačnu sumu sabiraka [inlmath]y\:\mathrm dx[/inlmath] od kojih svaki ima beskonačno malu vrednost, zbog množenja sa diferencijalom [inlmath]\mathrm dx[/inlmath]. Zato, ako bismo pri pisanju integrala izostavili [inlmath]\mathrm dx[/inlmath] i napisali samo [inlmath]\int f\left(x\right)[/inlmath], što je
vrlo česta greška, tada bismo, zbog toga što integral predstavlja beskonačnu sumu, imali beskonačno mnogo sabiraka [inlmath]f\left(x\right)[/inlmath] od kojih svaki ima konačnu vrednost, pa bi vrednost te beskonačne sume, tj. vrednost integrala, bila beskonačna.